Prof.dr.sc. Ivo Grgić o prosvjedima poljoprivrednika u EU: Podigla se kuka i motika
Početkom prošlog mjeseca stotine traktora francuskih poljoprivrednika blokirale su autoputove koji vode prema Parizu. Ovi prosvjedi nisu izolirani incidenti; istovremeno su se odvijali slični događaji u Belgiji, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Njemačkoj i Španjolskoj. Neposredno nakon ovih prosvjeda, pridružili su im se i poljoprivrednici u Grčkoj, okupivši se u tisućama na glavnom atenskom trgu, a istog dana prosvjedovali su i međimurski i slavonski poljoprivrednici. U Poljskoj su poljoprivrednici blokirali granične prijelaze prema Ukrajini, iz koje stižu velike količine jeftinog žita, proizvedenog izvan europskih standarda.
Glavni zahtjevi poljoprivrednika su reforma CAP-a i olakšavanje administrativnih tereta. Unatoč tome što se čini kao zajednički interes, poljoprivrednici nemaju homogen stav ni na razini EU, ni unutar pojedinih članica.
O prosvjedima poljoprivrednika u EU, uzrocima i posljedicama, razgovaramo s agroanalitičarom Ivom Grgićem, vlasnikom obrta za poslovno savjetovanje MIIG i redovitim profesorom na Agronomskom fakultetu u Zagrebu.
Europska unija nudi brojne i razne mjere kojima kroz novčanu potporu pomaže poljoprivrednicima. No, zadnjih mjeseci se čini kako poljoprivrednici diljem EU nisu zadovoljni. Koji su glavni razlozi, točnije problemi, zbog kojih poljoprivrednici izlaze na ulice i kako mislite da će se dalje razvijati situacija?
„Pomoć“ poljoprivredi seže u dugu povijest Unije i intervencija država nije bila čin dobre volje vlasti, nego alatka u očuvanju standarda nepoljoprivrednog stanovništva, koliko god to nekima zvučalo nelogično. Naravno, poljoprivreda nije djelatnost koja samo daje, npr. hranu i inpute za prerađivačku i druge industrije, ona je i generator potražnje i potrošnje. Bez poljoprivrednog dohotka smanjila bi se potražnja inputa za proizvodnju, ali i potražnja drugih roba kao što su robe široke potrošnje i sl. I zbog toga nije dobro da spominjemo samo poljoprivredu, nego treba govoriti o agroindustrijskom kompleksu. I na kraju, nitko tako dobro, unatoč katastrofičnim kokodakanjima u novije doba, ne čuva ruralni prostor, nitko se tako pažljivo ne odnosi prema proizvodnim resursima kao poljoprivrednik, pod uvjetom da se ne radi o „proizvodnji profita, nego hrane“.
I rijetko su u europskoj povijesti poljoprivrednici i „vlast“ bili u ljubavi, nego je stalno tinjalo prikriveno nezadovoljstvo. Pa tako i danas. I uzroke prosvjeda možemo svrstati u nekoliko skupina.
U prvu skupinu spadaju ekonomski, u drugu društveni te u treću politički razlozi. A silina pojedinih je različita od države do države.
Ekonomski razlozi su jasni, i u konačnici se iskazuju u promjenama realnih zarada poljoprivrednika. U nekoliko zadnjih godina jako je, po poljoprivredu nepovoljno, djelovanje eksternih pariteta ili popularnije „škara cijena“. Cijene poljoprivrednih inputa, posebno agrokemikalija i pogonskog goriva, su znatno rasli i taj porast nisu pratile proizvođače cijene kod poljoprivrednika. Istodobno, cijene u maloprodaji hrane su znatno rasle i postavilo se pitanje „tko to muti“. A velike godišnje oscilacije tržnih cijena poljoprivrednih proizvoda su bile proizvod burzovnih mešetara i najlakše je za to bilo optužiti proizvođače. Iako, istine radi, ponekada bi i oni zaradili, ali prvenstveno oni veći, ali bi srednjoročno većina ipak gubila.
Svemu navedenom dodatni negativni poticaj je došao zbog rata u Ukrajini. Poljoprivrednici Unije smatraju da se iskazana potpora Ukrajini ne smije ispoljavati „mutnim“ zadržavanjem proklamiranog provoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda za treće države. Ti se proizvodi zadržavaju unutar granica Unije te su zbog mnogih razloga nelojalna konkurencija proizvodima iz Unije. Takvi proizvodi ne samo da „ruše tržnu cijenu“, nego su i ispod zdravstvenih i drugih standarda koje moraju zadovoljiti EU poljoprivrednici. A osjećaj je da u svemu tome profitiraju neki „skriveni“ igrači.
Društveni razlozi prosvjeda su, također, prisutni. Poljoprivrednom proizvodnjom se bavi sve manji broj osoba koji imaju osjećaj da problematiku bolje poznaju od onih koji im „propisuju mnoštvo administrativnih ograničenja“. I umjesto da svoje znanje, stečeno kroz formalno, ali i kroz dodatne edukacije i neposredni rad u poljoprivredi, primijene u proizvodnji na korist svima, a posebno potrošačima i sebi, administracija ih guši, po njima, nepotrebnim zahtjevima. Osjećaj da netko u ime njih odlučuje o budućnosti tako važne djelatnosti je očit u njihovom neprihvaćanju „zaokreta u zeleno“.
Ovo je izborna godina, kako u pojedinim državama, tako i za EU parlament i dobro organizirani europski poljoprivrednici vide priliku za poboljšanje svoga položaja, kako trenutnog, tako i budućeg kroz redefiniranje ciljeva i mjera novo/stare ZPP. I mislim da su na dobrom tragu da u tome i uspiju.
Do ljeta očekujem blago jačanje i širenje prosvjeda poljoprivrednika, zatim primirje i do konca godine smirivanje. Iz ovoga konflikta poljoprivrednici će izaći jači za spoznaju svoga značenja u zajednici, dobiti će određene ustupke u provedbi ZPP, a Unija će značajnije utjecati na dosta komplicirano tržište poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, posebice u dijelu uvoza iz ne-EU država.
I na kraju, ali moglo je biti i na početku, neke EU članice kroz povijest su imale posebne veze s mnogim neeuropskim državama koje su se zadržale do danas. Iz tih se država poljoprivredni proizvodi prihvaćaju kao domaći. A ne zaboravimo niti djelovanje multinacionalnih kompanija što još više usložnjuje odnose na tržištu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.
Utjecaj klimatskih promjena poljoprivrednu proizvodnju čini još više nepredvidivom, što je veliki problema i za poljoprivrednike, ali i za kreatore poljoprivredne politike, pri čemu je taj problem različiti po državama.
A sve je i jači strah poljoprivrednika da će u buduće potpore za poljoprivredu i ruralni prostor biti još manje i zbog povećanja izdataka za vojsku.
I svjedoci smo da je mnoštvo problema koji izravno ili posredno potiču proizvođače da se pojave na cestama. I nadam se da će njihova vodstva izdržati pod pritiskom određenih političkih, posebno ekstremnih skupina, jer rušilački smjer problem diže na neželjenu razinu.
S obzirom na ciljeve koje je postavila Europska unija, hoće li uspjeti “korigirati” zahtjeve i postići dogovor koji će zadovoljiti obje strane?
Nakon ovih događanja teško je govoriti o dogovoru, bolje je reći da će EU administracija povući ručnu i učiniti ustupak prosvjednicima. I ako od mene tražite svrstavanje „za i/ili protiv zelenog pravca“, to ne mogu i ne želim učiniti iz mnogih razloga.
Ali postoje objektivni razlozi da se promišlja „kuda će ići poljoprivredna proizvodnja“. Prvi razlog je očuvanje tla, vode i zraka od daljnjeg onečišćenja. Zločinačko raubovanje zbog profita, i to ne profita proizvođača, nego nekoga drugog, je globalni, svjetski problem. Ali to nije samo problem u poljoprivredi, nego i drugdje. Pogledajte jadranski devastirani krajobraz, onečišćeno Jadransko more, druge industrije itd. Prijelaz na nekonvencionalnu proizvodnju treba pratiti veći tehnološki iskorak u proizvodnju drugih inputa kao što su hranjiva, sredstva zaštite i sl. što bi trebala podržati industrija agrokemikalija. A do tada, treba pojačati kontrolu nad uporabom agrokemikalija što je značajan problem kod država s velikim brojem proizvođača.
I u „prijelaznom razdoblju“ potrošači moraju podnijeti veća izdvajanja za prehranu, jer se sve prije navedeno događa u razdoblju smanjenja poljoprivrednih omotnica. Ali ne zaboravimo i proizvođače koji bi mogli dati svoj obol primjenom pravovremenih agrotehničkih zahvata, analizom tla, jačom vezom ratarstva i stočarstva i sl.
Obje strane ne mogu biti zadovoljne, ali susretan rezultat dogovora je moguć uz određene ustupke. Jer daljnji konflikt ne vodi nikuda i, iskreno govoreći, u takvom scenariju gubitnici su proizvođači, a onda i potrošači.
Poljoprivrednici se jednoglasno žale na to da značajan dio svog radnog vremena moraju provesti obavljajući administrativne poslove i zadaće za koje uopće nisu obrazovani. Kakva je situacija u Hrvatskoj i koja bi bila moguća rješenja?
Kod ovoga su dva pristupa, pri čemu je istina negdje na sredini. Oni koji transferiraju NAŠE dohotke proizvođačima tvrde da oni, osim što trebaju što više proizvoditi kvalitetne proizvode, trebaju, po njima, malo sjesti za računalo, u klupe…… Sami proizvođači tvrde da je njihovo mjesto na polju, u staji, a ne u učionicama jer su teoretski dio znanja već polučili, a stručni i sami stječu. I u tom dijelu sam na njihovoj strani i smatram da recepture, tehnološke karte itd., trebaju izraditi određeni servisi, npr. kod nas “savjetodavci”. I da takve službe budu pravi savjetnici, kao što u razvijenim državama imamo besplatne porezne i druge savjetnike. Previše je propisa EU administracije te, posljedično, i hrvatske čiji zaposlenici često nemaju znanja ili osjećaja stvarnosti. Neka zamisle sebe da moraju na svojim radnim mjestima poznavati psihologiju, medicinu, antropologiju, komunikologiju i svaki dan popunjavati dosadne tablice, jesu li primijenili sve ono što je netko drugi to zahtijevao, itd.
Koji su glavni problemi hrvatske poljoprivrede?
Ako prihvatimo pristup “presjeka tri kruga”, a to su poljoprivredni proizvođači, potrošači i država, onda je taksativno navođenje “problema” pojednostavljeno.
Općenito, sve poteškoće s kojima se susreću razvijene države Unije prisutne su i u Hrvatskoj, ali često još i naglašenije. Ta razlika proizlazi iz ekonomske i političke jakosti između Hrvatske i npr. Njemačke kao države. Politički utjecaj centrističkih država Unije je znatniji u odnosu na periferne države. Potrošači razvijenijih država lakše, iako ne s veseljem, podnose i porast tržnih cijena hrane. A poljoprivredni proizvođači su na daleko povoljnijim startnim pozicijama od drugih u bilo kojim odrednicama poljoprivredne politike. A uz sve navedeno, Hrvatska ima i svoje, specifične probleme.
Prvi je još nejasan stav što želimo. Ako želimo imati veću proizvodnju to možemo učiniti s X i/ili X+n proizvođača. Tome treba prilagoditi i poljoprivrednu politiku jer očito najčešće horizontalne mjere za oko 170 tisuća proizvođača ne daju poželjne efekte.
U Hrvatskoj je došlo do ogromnog raslojavanja proizvođača s obzirom na proizvodne resurse. Manji broj proizvođača ima nerazmjeran udjel npr. u površinama, te još značajniji u tržnoj proizvodnji. Najčešće imaju vertikalnu integraciju te su otporniji na proizvodno-tržne poremećaje. Međutim, oni su i veliki “potrošači” potpora te se razlika između njih i ostalih, manjih proizvođača, povećava. I sve se češće postavlja pitanje jesu li njima potpore i namijenjene ili ih treba ograničiti? Teško pitanje.
Dugi problem je usitnjenost poljoprivrednih površina, niska razina uređenosti te posljedično skupa proizvodnja. Kao izlaz se nameće okrupnjavanje kroz postupak arondacije i/ili komasacije što baš i ne ide. Ali i njihovo poslovno povezivanje, prvo međusobno kroz zadruge i proizvođačke organizacije, a onda s prerađivačima je neophodno.
Velika je ovisnost naših poljoprivrednika o potporama što pokazuje i broj, posebno OPG-ova, koji bi se logično trebao smanjivati, a ne povećavati.
Tržište poljoprivredno-prehrambenih proizvoda je dosta neuređeno pri čemu je znatna odgovornost državne administracije, ali i dijela proizvođača te nekih trgovaca.
Udruge, kao što je npr. HPK, ponekada nastupaju kao zastupnici interesa vodstva, a ne članova i općenito malo vremena provode na terenu sa svojim članstvom.
Govori se i o pridruživanju hrvatskih poljoprivrednika prosvjedima. Postoji li “strah” da će i hrvatski poljoprivrednici ponovno krenuti u prosvjede? Što u tom slučaju? Hoće li poljoprivrednici odustajati od proizvodnje zbog sve kompliciranije administracije?
Ne vidim zbog čega bi bio strah od prosvjeda poljoprivrednika. Uz uvjet da se ne prijeđe granica ugroze drugih što bi odvelo do sukoba s državom. Ali, prosvjednici ne smiju zaboravit da trebaju dobiti i podršku nepoljoprivrednika, te da moraju biti pažljivi u odabiru metoda.
U prosvjede se ide s jasnim i realnim zahtjevima koje može riješiti onaj kome su upućeni. Slogani „nama je teško; nama se ne isplati i sl.“ nisu baš probitačni. I ne bih htio biti glasnogovornik ili savjetnik prosvjednika, a možda uskoro i budem na dispoziciji-šala, nedostaje im dobar agrarni ekonomista i PR stručnjak.
Poljoprivrednicima je uvijek teško kada je puno upliva na njihovo poslovanje, a na koje ne mogu uticati. I problem EU poljoprivrede pa tako i hrvatske je da se, kroz duže razdoblje, veliki dio pozornosti daje potporama i/ili drugim davanjima države/poreznih obveznika. I smatram, ako bi i nestalo potpora da bi se kroz određeno razdoblje stabilizirala poljoprivredna proizvodnja, ali s drugačijim proizvodnim obilježjima. I s drugačijim obilježjima krajobraza. Ali, naravno da podržavam europski pristup poljoprivredi i očuvanju životnog prostora. A ako i ne dođe do relaksiranja administrativnih obveza, mali dio, proizvodno marginalnih proizvođača, će odustati od proizvodnje, a drugi će, uz sve poteškoće s kojima se susreću, nastaviti raditi dalje. I da bi im se pomoglo, dio toga tereta trebaju preuzeti neki iz mnoštva koji se vrte oko poljoprivrednog kolača. Zašto u edukaciji ne sudjeluju srednje poljoprivredne škole, veleučilišta…..?
Ciljevi za budućnost postaju sve “zeleniji i održiviji”. Tako je, primjerice, cilj do 2030. postići 25% površina pod ekološkim uzgojem i 50% manje pesticida. Jesu li to nedostižni ciljevi za Hrvatsku, a i ostatak Europske unije?
I jesu i nisu! Hrvatska ima značajna područja koja su trenutno proizvodno marginalna jer na tim područjima imamo problem male naseljenosti i neriješenih imovinsko-zemljišnih odnosa. Ta područja su nezagađena i povoljna su za ekološku proizvodnju, npr. proizvodnju mesa i mlijeka, kako govedarstva i još više ovčarstva i kozarstva. I već uvođenjem tih površina u proizvodnju, postižemo cilj od 25% površina u ekološkoj proizvodnji. Veći problem je, ali dostižan, smanjenje uporabe pesticida. Veći proizvođači, npr. u ratarstvu, su vrlo racionalni u njihovoj uporabi i sami pokušavaju tehnološkim postupcima smanjiti njihovu uporabu. Veći problem je u voćarstvu i povrtlarstvu, ali u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji one imaju manji udjel. Istina, promišljanje za stolom je često suprotno od stvarnosti i kod ovoga mnogi trebaju sjesti za isti stol. Znanstvenici trebaju pronaći nove, otpornije kultivare koji će odgovarati proizvođačima……ipak ne zaboravljajući da „zadnju riječ daju multinacionalne kompanije i administracija“.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen objavila je na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu da će povući prijedlog uredbe o održivoj uporabi pesticida (SUR), koji je naišao na žestoke kritike te da će objaviti novi, “zreliji” prijedlog, koji bi trebao smanjiti nezadovoljstvo poljoprivrednika. Kako će se poljoprivrednici u Hrvatskoj prilagoditi smanjenju upotrebe pesticida? Kako će to utjecati na prinos i cijene hrane? Jesu li dovoljno educirani i spremni za korištenje nekemijskih metoda zaštite bilja?
Dio odgovora sam već dao, ali sigurno je lakše koristit „otrove“ nego druge, u početku, kompleksnije postupke i preparate. I ne smijemo zaboraviti da naši proizvodno jači proizvođači i neće imati prevelikih problema s time, ali će problem imati veliki broj manjih proizvođača. Teoretski bi to moglo značajnije utjecati na biljnu proizvodnu, ali mnogo će ovisiti o klimatskim obilježjima u određenim fazama rasta i razvoja bilja. Međutim, sve to neće imati veći utjecaj na cijenu hrane, nego više na dohodak poljoprivrednih proizvođača. I tu su potrebne dobre kalkulacije i analize koje će pokazati ponder utjecaja potencijalnog smanjenja uporabe pesticida na proizvodnju i cijenu koštanja, te onda prema potrebi i intervenirati. A da smo se izvještili u intervencijama, dokazi su svaki dan. Sama educiranost se lako riješi i za to nisu potrebne beskorisne formalne edukacije, nego jednostavne tehnološke karte s uputstvima.
Zbog svega navedenog, prijeti li nam odustajanje od poljoprivredne proizvodnje i nestašica hrane, ili pak rast cijena hrane i poljoprivrednih proizvoda?
S obzirom na dosadašnje trendove, trenutačno stanje i projekcije koje su uvijek podlože utjecaju nenadanog, realno je blago smanjenje broja proizvođača, ali i agregatno povećanje poljoprivredne proizvodnje. Cijene u maloprodaji i dalje će biti pod znatnim utjecajem špekulacija glavnih tržnih aktera i u konačnici će rasti nešto iznad stopa inflacije. Položaj potrošača će više ovisiti o produktivnosti njih osobno ali i djelatnosti u kojima se nalaze. A sve veći broj budućih potrošača/umirovljenika morati će se na vrijeme za to pripremiti jer i „socijalne“ države polako gube tempo s onim drugima. Hrane bez poljoprivrednih proizvođača nema kao ni jutra bez sunca, čega su i oni svjesni, te uvijek imaju „as u rukavu“, da koliko-toliko svojim dohotkom prate porast nepoljoprivrednih zarada, odnosno zadržavajući prihvatljiv omjer. A ako ne ide milom, može i drugačije. Doba neizvjesnosti je pred nama i globalno moramo odlučiti: živjeti, preživjeti ili nestati.
Već ste izvjesno doba u poziciji sudjelovanja rada državne administracije. Što se promijenilo u Vašem sagledavanju poljoprivrede i sela?
Ne treba prenaglašavati moju skromnu ulogu, ali sam uspio zaokružiti jedan zanimljiv životni put. Značajan dio života sam živio poljoprivredu i selo te mi to nije strano. Puno duže se profesionalno, kao nastavnik i istraživač, bavim tom problematikom, stalno sam u čestim kontaktima s proizvođačima i nema dijela Hrvatske gdje nisam pješice prošao. A sada sam upoznao i „mističnost atmosfere Ministarstva poljoprivrede“. I primjećujem da svi spomenuti, u suštini, imaju isto poslanje, želju i cilj, a to je veća i jeftinija proizvodnja, kvalitetnija i cjenovno prihvatljivija hrana, očuvan i human krajobraz. Ali, bez većeg iskrenog približavanja i većih rezova kod svake skupine što se može učiniti konsenzusom, kratkoročno ne vidim veće pomake. I neka nitko opravdanje za nečinjenje ne traži drugdje, niti u Bruxellesu, niti u Vukovarskoj, niti….. ali o tome nekom drugom zgodom.
USLUGE ADMINISTRATIRANJA OBAVEZA
Kako je i naglasio prof. Grgić, jedan od razloga nezadovoljstva poljoprivrednika je u sve većem administriranju aktivnosti na poljoprivrednom gospodarstvu, a ti se zahtjevi dodatno nameću i od ove, 2024. godine. Nekoć je bilo dovoljno jednom godišnje podnijeti jedinstveni zahtjev i iščekivati potporu, a sada je potpora vezana uz obvezu provođenja minimalne poljoprivredne aktivnosti, vođenje evidencija, pohađanja izobrazbe i dr. Opterećuje li Vas administriranje poslova PG-a? Prepustite brigu drugima! MK Ago Educa tu je za Vas. Pretplatite se na paket koji najviše odgovara vašim potrebama i spavajte mirno.
Više informacija na poveznici.