Izazovi i perspektive: prof.dr.sc. Ivo Grgić o stanju hrvatskog sela i poljoprivrede
Hrvatska poljoprivreda suočena je s brojnim problemima i promjenama koji će oblikovati budućnost ruralnih područja i poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj. O stanju, budućnosti i problemima hrvatske poljoprivrede razgovarali smo s profesorom Agronomskog fakulteta u Zagrebu, prof.dr.sc. Ivom Grgićem.
Njegova iskustva, promišljanja i kritički osvrti na stanje u sektoru poljoprivrede pružaju vrijedan uvid u stvarne probleme te moguća rješenja za hrvatsku poljoprivredu.
S obzirom da je do nedavno bio u ulozi posebnog savjetnika ministrice poljoprivrede Marije Vučković, naš sugovornik pruža jedinstven uvid u funkcioniranje Ministarstva poljoprivrede, naglašavajući probleme na kojima se mora početi raditi.
Suradnja s ministricom Vučković
Nakon završenog mandata, Grgić nam objašnjava kako je do suradnje došlo i kakav je sveukupni dojam. S obzirom da je podrijetlom sa sela iz Bosanske Posavine te trenutno provodi većinu vremena u Posavskim Bregima kod Ivanić Grada, u stalnom je kontaktu s poljoprivrednim proizvođačima, što mu je omogućilo uvid u problem rada i života na selu.
–Stručni i znanstveni dio gradio sam na Agronomskom Fakultetu te sam atmosferu npr. u Ministarstvu poljoprivrede naslućivao, jer dugi niz godina surađujemo na projektima ili na izradi zakonskih rješenja. I svaki puta se u zraku osjećala mističnost njihovog djelovanja, posebno u simpatičnim konfrontacijama s poljoprivrednicima da „tako mora biti jer je to prema xy uredbi“ ili čak i dobrohotno „nazvati će se u komisiju i provjeriti”.
Svoj profesionalni poziv ne mogu, u odnosu na mnoge druge, zamisliti bez javnih nastupa u kojima pokušavam neovisno o bilo kojoj pripadnosti, komentirati pojave u poljoprivredi ili u ruralnom prostoru. Iako u raspravama pokušavam ne govoriti o osobama, nego o tendencija, često nudeći ciljeve ali ne i metode njihovog dosizanja, teško sam uspijevao izbjeći nezamjeranje, ponekada vlasti, ponekada poljoprivrednicima te često “poštenoj inteligenciji”. Jer kako onomad reče Krleža, “isto ga dođe ili Dido ili Đido”.
Očito, jer je vrlo znatiželjna, neke od mojih nastupa je primijetila i bivša ministrica Vučković i zamolila da „kada ulovim vremena dođem na kavu“. Vrlo ugodni razgovori o poljoprivredi i selu, ministrica izbacuje podatke iz rukava, a ja pokušavam pojasniti da u poljoprivredi dva plus dva često su šest ali i jedan. I dobih ponudu da naše razgovore formaliziramo kroz “posebni savjetnik”.
Lagao bih ako ne bi priznao da mi je godila ponuda jer iza mene nije bilo stranke, lobija ili… nego jednostavna prosudba ministrice da neću odmoći. Koliko sam bio od koristi, trebate pitati ministricu Vučković i osobni doživljaj je da sam više ja profitirao. Upoznao sam jedan meni do tada strani sustav, mnoštvo osoba iako ni do tada nisam u tome oskudijevao, vidio prelamanje interesa i… sada bih mogao biti dobar nižerangirani službenik, ali ne i ministar.
Suradnja se temeljila na iskrenosti, povjerenju i prihvaćanju da ja mogu sve reći, naravno u četiri oka, ali da je odgovornost, u konačnici, na ministrici. Jedino kada je imala glavobolja zbog mene, bilo je nakon mojih javnih nastupa, kada sam morao birati između stručne i znanstvene čestitosti i lojalnosti politici. Ali, i taj dio slobode je bio ugrađen u dogovor o suradnji.
I na kraju, kada podvučem crtu, ministarsko mjesto koje bih poželio samo onome koga malo volim, mjesto gdje se prelamaju mnogi interesi, komunikacija s mnoštvom dionika, rezultati koji ne ovise samo o sposobnosti pojedinca nego o mnoštvu silnica na koje se nema utjecaja. Ministrica Vučković koja je išla „step by step“, vrijeme će pokazati, započela je važne promjene za koje nisam siguran da će se i nastaviti. Osobno nisam optimista nakon formiranja ekipe – o tome u nekom drugom razgovoru. Siguran sam da nas čeka vruć kraj kalendarske godine gdje će gubitnici opet biti kupci-porezni obveznici i poljoprivredni proizvođači. A drugi će prati ruke “tako je htjela Komisija…”, objašnjava profesor Grgić.
Ključni problemi u hrvatskoj poljoprivredi
Hrvatska poljoprivreda suočava se s brojnim izazovima koje dosadašnji ministri nisu uspjeli u potpunosti riješiti, a profesor Grgić izdvaja ključne probleme.
“Ako nam proizvodnja stagnira, a negdje se čak i smanjuje, onda smo malo učinili. Ponekada dolazim u napast da rješenje vidim jedino u micanju politike iz vođenja ministarstva. Ili da se sve prepusti tržištu te “tko preživi – preživi.” Jer, ako se stalno vrtimo u krug s tendencijom entropije, onda smo mogli i bez ministarstva koje, po nekada se stječe dojam, više koči nego usmjerava poljoprivrednu proizvodnju odnosno poljoprivredni razvitak. Malo što se uspjelo riješiti osim preusmjeriti ogromna sredstva s rezultatima, gledajući agregatno, dosta skromnim”, smatra profesor Grgić.
Poljoprivreda u posljednjem desetljeću: pogledi na prošlost i budućnost
U posljednjih desetak godina hrvatska poljoprivreda prolazila je kroz brojne promjene, a mišljenja su često podijeljena.
–Iako će neki reći da “može i lošije” ili “i u drugim državama prisutni su slični problemi”, osobno smatram da je previše stihije i da su učinjeni pomaci, tehnološki i proizvodni, više posljedica poduzetničkih, po nekada i nedokučivim nama poreznim obveznicima, aktivnosti nego proaktivne uloge državne administracije. Ali, pošteno je spomenuti da su i ti „veliki“ dobrim dijelom svoj napredak gradili baštineći prošlost, kombinate, ali i sadašnjost, državne potpore. Nasuprot njima, mnoštvo malih proizvođača postoji samo kao socijalana kategorija i to zbog potpora. Posebno je „posrnulo“ stočarstvo, osim zaštićenih pasmina dvojbene ekonomske vrijednosti. I opravdano će neki primijetiti da je za 10 godina odnos uloženog i dobivenog u velikom disbalansu. Ali teško je simulirati kakva bi bila poljoprivreda bez potpora. Sve sam uvjereniji da bi se nakon početnog šoka, proizvodnja ubrzo vratila na današnju razinu, ali bi bila na zdravijim osnovama. Naravno, ovo su samo špekulacije jer je to i nemoguće učiniti, objašnjava profesor Grgić.
Upitali smo profesora i za koje djelatnosti možemo reći da su stabilne i profitabilne, a za koje da im je opstanak ugrožen.
-Pogled u strukturu hrvatske poljoprivrede pokazuje da se stabilnom pokazala proizvodnja žita i industrijskog bilja. Koliko je to profitabilno, ovisi od godine do godine, Proizvodnja povrća i voća se mogu u relativno kratkom razdoblju povećati. Glavni problem je hrvatsko stočarstvo, posebno govedarstvo i to mliječno. Ovo je dvostruki gubitak. Prvo, smanjuje se broj goveda i proizvodnja mlijeka i mesa. S druge strane, poljoprivredno tlo postaje sve ugroženije bez stajnjaka. I veliki propust je bio kada se poticalo govedarstvo stajskog tipa, s većim usmjerenjem na kupljenu stočnu hranu a manju na povezanost grlo – vlastita poljoprivredna površina. Zbog toga se naknadno čini pritisak na poljoprivredne površine s kojima raspolaže država, ali gdje velike ovlasti ima lokalna samouprava koja često to pravo zlorabi. I na obzoru ne vidim promjenu te tendencije, zaključuje.
Prioriteti za budućnost
–Na izgled, imamo vrlo jasne i jednostavne zadaće koju su pred nama. I sve se svodi na A. Forda „ako želiš uspjeti, ne smiješ podbaciti”. Odlučimo koji nam je cilj pa čak dodajući i ne određujuće fraze “zeleno, tranzicija, održivo…”a kod nas cilj mora biti POVEĆANJE PROIZVODNJE I PROIZVODA DODANE VRIJEDNOSTI. Ne izvozimo kukuruz, ne izvozimo žive svinje nego šunke, pršute, kobasice.
Drugi korak je odlučiti se za koji model ili mix modela proizvodnje. Odredimo testirane mjere koje će u tome pomoći. Uredimo tržište poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. A da bi sve to mogli, moramo imati baze kvalitetnih podataka. Od resursa, primjerice zemljišta, do kalkulacija proizvodnji, a da se sve može jednostavno ažurirati i koristiti. Danas mi ne znamo koliko je u Hrvatskoj životinja. Pa čak ni onih za koje se povlače potpore. Koliko imamo poljoprivrednih površina, u kakvom su stanju, stanje poljoprivrednih strojeva i sl., malo je podataka, kaže naš sugovornik.
Posljednjih dana javnost intenzivno raspravlja o novoizabranom ministru poljoprivrede Josipu Dabri, s naglaskom na njegovu obrazovnu pozadinu, znanje i sposobnosti. O pitanju njegove spremnosti za preuzimanje ministarske uloge, Grgić naglašava kako je potrebno izbjegavati jednostavne odgovore.
–I ovaj puta ću pokušati odgovoriti načelno, a ne DA ili NE. Ne iz straha, jer straha nisam imao ni kada sam bio daleko mlađi, nego što svaka osoba ima obitelj, prijatelje, ima svoje JA koje dragovoljno nudi na pladnju onima koji uživaju u mrcvarenju. Pa neću ni ovaj puta, iako je malo koji ministar izazvao toliko ujednačenih prosudbi, prvenstveno negativnih.
Gospodin Dabro je itekako spreman jer je to već i učinio, ali imam osjećaj da bi on prihvatio i neko drugo ministarstvo, vjerojatno osim znanosti. Je li to hrabrost ili nešto drugo, teško mi je odgovoriti jer se u ovoj zgodi on ne može „braniti“. Ali koliko god je na njemu odgovornost, tolika je i na „treneru momčadi“ tj. premijeru. Poljoprivreda i ruralni prostor nije ničija prčija da bi se s time zezalo te bi na Vaše pitanje suvisli odgovor mogao dati jedino premijer. Ali, rezultati će biti ubrzo vidljivi, iako me je strah će se koncem godine vidjeti na cestama.
Općenito, koliko je poljoprivreda u pozornosti naših političara najbolje pokazuje i odabir EU odbora gdje nemamo člana Odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj. I ovo je pokazatelj odnosa prema poljoprivredi jer raspored po odborima ne može biti samo želja pojedinca, nego i strateškog promišljanja države, objašnjava profesor.
Knjige i javnost
Profesor Grgić često u javnosti govori o mnogim dobrim i lošim pojavama u okruženju. Ako pratite aktualne događaje i teme vezane uz poljoprivredu, mala je vjerojatnost da niste pročitali ili čuli neki od njegovih osvrta, razmišljanja, ili, kako on kaže, gunđanja.
Tako je od nedavno javnosti dostupna i njegova knjiga „O poljoprivredi i selu u godinama prijelomnim, mudrovanja iz udobne akademske sjedalice“.
Kako je nastala, kome je namijenjena, što sve možemo pronaći u njoj i gdje možemo nabaviti svoj primjerak, otkriva nam profesor Grgić.
–Svaka pa i ova knjiga je namijenjena svima onima koji su voljni, umjesto dvije porcije sumnjivih ćevapa s uvoznim mesom i lepinjom, pokušati odgonetnuti što se skriva iza naslova „O poljoprivredi i selu u godinama prijelomnim, mudrovanja iz udobne akademske sjedalice“. Knjiga je uređen desetogodišnji moj javni nastup u raznim tiskovinama o poljoprivredi i selu, na jedan specifičan, malo ležerniji način. Mnoge su promjene, na žalost na lošije, koje se ne samo da ne bilježe, nego se o njima kritički i ne govori.
Uzeo sam si za slobodu da javno govorim o mnogim lošim, ali i dobrim pojavama u našem okruženju, ponekada nudeći i svoju viziju rješenja koja uvijek nisu prihvatljiva, rjeđe sa stručnog a više s političkog stajališta. Mi akademci smo tu da zapažamo, a rješenja te posebno metode prepuštamo sveznajućoj politici. Imao sam sreću, zbog duljeg življenja, da ne zaboravim izjavu da se „kilo mozga može kupiti za nekoliko maraka/eura“, ali i da „poljoprivredi ne treba struka nego menadžeriranje“. U nekim tekstovima se razbijaju mitovi, ali i otkrivaju promašaji i poljoprivrednika i administracije, ali i znanstvenih krugova.
Zbog toga je knjiga neštetna svima koji se bave poljoprivredom i ruralnim prostorom. A korisna je studentima i mlađim kolegicama i kolegama koji svoj znanstveni pogled grade u metafizičkom svijetu, često daleko od stvarnosti.
Knjiga se može pronaći u knjižarama AGM u Zagrebu, ali i izravno kod mene, na mail igrgic@agr.hr .
Ubrzo ću imati više vremena za pisanje i sređivanje razbacanih materijala te sljedeće godine očekujem uzlazak nastavak ov knjige malo promijenjenog naslova “O poljoprivredi i selu hrvatskom: nakiljanje iz udobne akademske sjedalice”. I onda još „Od blata do praha – od Bosanske Posavine do…..”.
Pisati može svatko, ali se rijetke i odluče to i učiniti. Jedni zbog srama, drugi zbog straha, treći zbog lijenosti i po malo sam tužan što se malo piše. Malo se bilježe događanja jer slikopisni zapis ne može prenijeti emocije pojedinca. Gledam kako se selo urušava, jedni će reći da je to historijski proces. I imamo fotografija npr. zajedničkih žetvi, ali pisana riječ koji je to bio seoski doživljaj i kako se gledalo na prvog kosca a kako na posljednjega se ne može iščitati. A takvih nestalih događanja je puno.
Osobno sam uvijek volio čitati te još više pisati. Prvi puta mi se ime pojavilo u Politikinom zabavniku,, kao srednjoškolca. Ali dolaskom na visoke škole u Zagreb počinjem pisati u Studenskom listu i ta ljubav prema medijima je trajna. Dokaz je i ova zadnja knjiga, ali i svakodnevni javni osvrti gdje prijatelje razveselim, a one druge rasrdim. Dok pišem znači da živim, zaključuje profesor Grgić.
